Jučer, 30.augusta, 2013.godine u 17,00 sati, u prisustvu brojne publike, otvorena je u Eminagića konaku stalna postavka „Obućarska radionica Hajrudina Mulalića“.
U kulturi se često u novije vrijeme upotrebljava nova kovanica-omaž, onda kada se priređivanjem neke izložbe, predstave ili drugog kulturnog sadržaja, želi izraziti poštovanje spram lika i djela uglednog umjetnika. Hajrudin Mulalić, Tešnjak, bio je običan čovjek, ponikao u uglednoj i čestitoj čaršijskoj porodici. Po prirodi svoga posla i nametnutim umjetničkim kriterijima ne bi se mogao svrstati u taj red, svojevrsnu umjetničku kastu, ali po načinu bavljenja svojim prvim zanatom i uljudnim manirima, zaslužio je to svakako. Hajrudin je, po kazivanju njegovih savremenika, bio vrsni cipelar, jedan od rijetkih, pored Miloša Petrovića i Nike Gvere, koji su u teška poslijeratna vremena, pedesetih godina prošlog stoljeća, izrađivali cipele salonke i ženske modne cipele. U životu je pratio nove tokove, pa se otisnuo u druge vode, završio je tapetarski zanat i radio u tvornici namještaja „Ukus“, a potom je niz godina vodio salon namještaja „Hrast“ Čakovec.
Odlaskom u penziju i materijalno situiran, kada je djecu izveo na pravi put, vratio se svom prvom zanatu i „prvoj ljubavi“- obućarstvu. Neobično pedantan, otvorio je u vlastitom domu obućarsku radnju. To nije bila obična radnja kakvu smo navikli viđati; skučena, mračna, po prirodi posla malo neuredna, nego sasvim suprotno, prostrana, svjetla i uredna kao apoteka, prosto odmor za oči. Alatka kojom se Hajrudin poslužio, vraćala se poslije upotrebe podmazana i očišćena na policu. U njoj su bile izuzetno vrijedne šivaće mašine, neke nabavljene poslije onog rata i poslije, sedamdesetih godina u Zagrebu. Radio je više iz hobija i radi druženja sa bivšim radnim kolegama, s kojima nikada nije prekidao kontakte. Koliko je bio generacijski vezan za svoje kolege govori i ostavljeni zapis, među dokumentima, o sedamdeste i jednom umrlom kolegi, koji je vodio sve do časa svoga preseljenja.
O takvom Hajrudinu govorio je na otvaranju izložbe njegov savremenik, tešanjski publicista Alija Galijašević, inače autor niza vrijednih publikacija o lokalnoj kulturno-privrednoj historiji, između ostalih knjige pod naslovom „Tešanjske zanatlije i trgovci 1642-1992.“.
Drugi učesnik bio je prof. Senad Hodović, muzejski savjetnik i direktor Zavičajnog muzeja Visoko. Prof. Hodović potiče iz ugledne visočke porodice, koja se generacijama bavila i još uvijek bavi obućarskim i opančarskim zanatom. Autor je izložbe „Staro visočko kožarstvo i opančarstvo“ i vrijednog stručnog članka „Novi prilozi za izučavanje tradicije visočkog kožarstva“. U svome obraćanju, napravio je osvrt na tradiciju visočkih tabaka i obućara, koji su bili u neraskidivoj vezi, uz konstataciju da su Visoko i Tešanj bili, jedne od rijetkih čaršija koje su imale snažan tabački esnaf, okosnicu privrednog razvoja tih sredina, o čemu svjedoče jedine dvije tabačke džamije u Bosni i Hercegovini.
Kao što Italijani kažu da je keramika majka, a terakota, majolika, fajans i porculan njena djeca, tako mi u Bosni možemo kazati da su tabaci ili kožari očevi, a njihova djeca sarači, čizmeđije i čurćije. S toga razloga postavka ima dva paralelna toka. Jedan, koji tekstualno, crtežima i fotosima prati historijski razvoj starih zanata od srednjovjekovlja pa do danas. Primjerice, mogu se pouzdano pratiti od konca 14.stoljeća, odlasci mladih Bosanaca u Dubrovnik i druge dalmatinske gradove na obućarski zanat, kao što je slučaj Petra Radinovića, koji uz saglasnost svoje majke, divnog imena Bosna, odlazi 1436. na šestogodišnji zanat kod dubrovačkog obućara Radoja Radeljevića. Drugi tok su eksponati, ručni alat, mašine singerice, materijal i gotovi proizvodi: mestve, opanci, čuvene cipele bakandže.
Tako vrijednu radionicu, stvaranu decenijama, Muzeju Tešanj poklonila je porodica Mulalić: Hajrudinova supruga Belkisa, sin Azem i kćerka Azelma, kojima se i na ovaj način zahvaljujemo. Zahvalnost dugujemo i Hajrudinovim brojnim prijateljima i Tešnjacima, koji su zapisima, fotosima i sjećanjima, pomogli da se postavka uredi u skladu sa muzejskim uzusima: Aliji Galijaševiću, Sakibu Brkiću, Enveru Korajliću, Hamdi Hadžismajloviću, prof. dr Besimu Prnjavorcu, Omeru Sejdinoviću, Hamdiji Denjaliću, Jusufu Saračeviću, Huseinu Galijaševiću.
Stalnu postavku nakon kratkog obraćanja i čestitke za još jednu muzejsku postavku, otvorila je pomoćnica Načelnika gđa Azra Muslija.
Tehničku postavku izložbe uradila je kustosica Mensura Mujkanović, a prevod tekstova na engleski jezik Melisa Mujić, bakelor historije umjetnosti.
Autor izložbe, Jasmin Mandžukić
