Kada se na jednom mjestu nađu ljubitelji muzejskih događaja i prijatelji, onda onaj oficijelni dio programa, koji često ima strogu konvencionalnu notu, poprimi toplinu i opuštenost kako se u pozdravnoj poruci Emir O. Filipović izrazio. A u kasnom poslijepodnevu u utorak, tako je upravo odisala pretpraznička atmosfera. Usprkos pravoj ljetnoj vrućini na tabiji bivše branič kule, skupilo je se pedesetak gostiju da prisustvuju otvaranju 18. izložbe Muzeja Tešanj. Uobičajeno je bio prisutan moj razrednik Ramiz Brkić, sklon čestim dosjetkama, a jedne prilike zamijenio je i hitnu pomoć kada je našoj divnoj gošći pozlilo. Tu su bili i neizostavni bračni par Srkalović, Šahza i Samil, Ibrahim Hukić, Mesud Mulabdić, naš lokalni hroničar Husein Galijašević, Rušto Mahmutefendić, Adnan Lihić, kompletan Upravni odbor i mnogi drugi. Iz Doboja je mahsuz došao naš prijatelj skulptor Drago Handanović i njegova supruga Lidija.
O izložbi autorice Ane Marić, urađenoj na stručan i profesionalan način, ne treba posebno govoriti, o njoj dovoljno govore blistavi osmijeh autorice, sami eksponati i katalog, štampan specijalno za ovu priliku. A u njenom predstavljanju govorio je Amer Sulejmanagić, za mene doskora tajanstvena ličnost, čije sam naučne radove na temu numizmatike, doduše, čitao. Po znanju iz ove oblasti mislio sam da se radi o historičaru-numizmatičaru, tim više jer mi je u par navrata pomogao u ocjeni ponuđenog starog novca. Vrijedi spomenuti jednu anegdotu: dobili smo ponudu starih kovanica, banovaca, srednjovjekovnog bosanskog novca i dr., ali sa oznakom hitno. Na preporuku prijatelja obratio sam se Ameru s fotosima kovanica, a on je žurno odgovorio: „Poštovani direktore, ako želite izložbu krivotvorina, onda kupite“. Međutim, istinsku potvrdu njegove ingenioznosti u toj oblasti predstavlja načuni rad „Dokaz u prilog tvrdnji da je veliki četverostruki bosanski dukat iskovao kralj Stjepan Tomaš“. Ovaj naučni rad objavljen u Godišnjaku Društva numizmatičara Hrvatske, oktobra prošle godine, oborio je stoljetnu tezu da čuveni četverostruki dukat pripada Tvrtku I ili Stjepanu Tomaševiću, tezu koju su zastupali recentni povjesničari poput Mihajla Dinića i Ivan Renđela, te hrvatski numizmatičar i vlasnik jedinog sačuvanog primjerka Tihomir Mikulić. Amer je zapravo po zanimanju arhitekta i radi u kantonalnom Zavodu za zaštitu spomenika. Iz ljubavi je završio historiju i magistrirao po Bolonji i dopisni je član Hrvatskog numizmatičarskog društva, a tako jednostavan i skroman čovjek.
Emir je već znani lik u Tešnju. Kompletan intelektualac, naučnik, istraživač, koji je u stanju od pronađenog jelovnika u arhivama da rekonstruira kompletan događaj i napiše odličan naučni rad o viteškom turniru u Budimu 1412. godine. Naprosto fascinira znanjem, primjetno je da je stoposto u doktoratu, za koji sam mu uz rođendanske čestitke, taj dan je slavio 29-ti poželio da ga odbrani do narednog rođendana. Emir je svoj lektor i korektor, ujedno i prevodilac na engleski. Bosanska historiografija će sigurno dobiti kapitalno djelo na temu „Odnosi Bosanskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva 1386-1463“.
Specijalna gošća izložbe bila je dr. Lejla Nakaš. Lejla je pomogla Muzej u više navrata, prvi put sudjelovanjem u projektu obilježavanja jubileja – 550 godina od prvog spomena Tešnja izložbom „Povelje i pisma srednjovjekovnih bosanskih vladara i vlastele“, darovala je prelijepe rimske, bizantske i srednjovjekovne srebrenjake za našu izložbu, a potom i faksimile čuvenih povelja hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića iz Kermenda, te faksimile nekoliko krajišničkih pisama iz arhiva HAZU. I veli opet će, ja kažem imaš sarajevske muzeje i Bošnjački institut, a ona u svom stilu: „što bih sipala sol u more“. Zbog nje takve kakva jeste zapaljena je vatra na Gradini jer predstoji „Valpurgina noć“, da joj ispunimo želju. Nakon otvaranja izložbe, posjetioci su razgledali stari novac. Jedini nedostatak je slaba rasvjeta. Tvrđavu smo napustili oko 19,00 sati, gledajući vatru kako gori, pitajući se hoće li vještice praviti dernek do u zoru.
U Namkinom restoranu nastavili smo druženje: gosti iz Sarajeva, autorica izložbe Ana, Ahmo Hundur i mi iz Muzeja. U prelijepoj noći, više u stilu Društva trezvenjaka, pričalo se o povijesti srednjovjekovne Bosne. Ahmo radi već par godina na portretima svih značajnijih ličnosti bosanske političke scene, a ja obećavam put do Đakova i Iloka, da vidimo Ivekovićeve slike i posjetimo grob Nikole Iločkog, titularnog bosanskog kralja. Ako nam prođe projekat kod Norveške ambasade, imaćemo novu priliku za druženje i obilježavanje izuzetne godišnjice – 550 godina od gubitka samostalnosti Bosanskog Kraljevstva.
Emir radi na doktoratu pa nas upoznaje s brojnim zanimljivim detaljima iz srednjovjekovne bosanske povijesti, o rodbinskim vezama bana Stjepana II, ženjenog tri puta: ortenburškom princezom iz Koruške, potom bugarskom i na kraju poljskom princezom Elizabetom, kćerkom kralja Kazimira III; o udaji njegove kćeri Elizabete za ugarskog kralja Ludovika, a onda udajama njenih kćeri Marije i Hedvige za Žigmunda Luksemburškog i Vladislava Jagela. Ahmo radi portret Hedvige objašnjavajući kombinaciju anžuvinskih boja na njenoj haljini. Emir priča nove detalje vezano za bitku na Kosovu. Znao sam ranije za pismo kralja Tvrtka, upućeno u Firencu, ali ne i detalje iz odgovora firentinskog kancelara Coluccia Salutatija iz oktobra 1389. Svi su se držali ko slijepac plota teze o Milošu Kobiliću, ubici sultana Murata, a postoji čitav niz drugih, među kojima i ova o dvanaestorici plemića koji su se probili „...kroz odrede konjanika neprijateljskih, i mačevima je put presjekla u kolu kamila lancima združenih, i u najkrepkijem je naletu doprla do šatora Amuratovog“.( Georgius Fejer, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, Vol. X/1 (1382-1391), Budae, 1834, no. CCCXVIII, str. 567-569.).
Na Emirovu opasku da se lijepo i ugodno razgovorismo, ali naše malo druženje historija neće bilježiti, veli Sakib u jednom momentu „Pa kaži da je historija dosadna, mogao bih ovo slušati cijelu noć“. Ja sam sebi rekao neće ostati nezabilježeno i zato ovih nekoliko crtica napisah.
Na rastanku kod auta Lejla mi predade paket od gđe Lidije Fekeže, arheologinje koja je najveći dio svog radnog vijeka provela u Zemaljskom muzeju BiH. Za mali znak pažnje u Tešnju poklonila je Muzeju Arheološki leksikon BiH, sedam tomova knjiga koje su abeceda svakom muzeju. Hvala gospođi Fekeži na kolegijalnoj solidarnosti, supruzi nekadašnjeg sarajevskog gradonačelnika Juraja Martinovića. Zapravo zahvala pripada cijelom ovom društvu i mojim saradnicima koji tiho i neprimjetno rade na izgradnji pozitivnog imidža ove male ustanove. A da se rezultati primjete potvrđuje poziv iz Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine da se u Tešnju obilježi 50.godišnjica osnivanja i djelovanja Centra za balkanološka ispitivanja sa promocijom novih izdanja.
Prof. hist. Jasmin Mandžukić